Dok drugi žive u virtuelnom svijetu, družeći se s imaginarnim prijateljima, igrajući igrice koje ostavljaju pogubne posljedice, djeca u srebreničkom naselju Neum žive djetinjstvo kao u nekadašnja vremena. Adna, Nejra, Ida, Keno, Benjamin, Ajdin, Amel, Ado, Mahir, Riki, Kenan, Selma, Ajla…, samo su neka od imena najmlađih, ali i najradosnijih stanovnika ovog naselja u kojem dječija igra, cika i smijeh ne jenjavaju do kasnih večernjih sati.
Kažu da su sretniji vani, na ulici, gdje imaju iscrtane samo njima znane linije koje obilježavaju golove za fudbal koji igraju i dječaci i djevojčice, odbojku, igru “između dvije vatre”. Kad padne mrak igraju žmire, ganje, igru lopova i policajaca, preskanje špage.
Priznali su nam da se stariji često žale zbog buke, ali da ih, i pored toga, “ne vide” dok kradu prve dozrele voćke, pa ih to ni malo ne brine. Najveće brige ove djece su koju igru odabrati, oko čega se, kažu, znaju i posvađati, ali ljutnja traje vrlo kratko. Ova djeca nisu pod budnim okom roditelja, koji im, često donesu nešto za pojesti na ulici, jer igru ne žele prekidati osim kada moraju. Starija djeca se brinu za onu mlađu. Oni ne poznaju razlike u godinama niti bilo čemu drugome, osim u sposobnosti izvođenja akrobacija na biciklu, dodavanju lopte, snalažljivosti u skrivanju..
Jako su vezani jedni za druge, dijele tajne, obilaze bolesne drugare, rođendane slave zajedno. Sretni su, pa su im smiješna djeca koja dane provode igrajući igrice ili sjedeći ispred TV-a. -“To se radi samo zimi, kada se vratimo sa sankanja i grudvanja”,- kažu oni kroz smijeh.
U toku razgovora s njima, pristizala su i djeca iz drugih ulica, u kojima ovakva slika i nije baš uobičajena.
Rado prihvataju društvo, uvijek traže nove načine zabave i igre, ali su spremni i pomoći starijima, kada zatreba, pa ne čudi što se zatvori jedno oko ili poklopi jedno uho na njihove nepodopštine. Spremni su dati upute slučajnim prolaznicima ili brojnim šetačima kojima je ova ulica omiljena destinacija. Životinje koje obitavaju u ovom naselju su, takođe, njihova briga. Znaju za svako novopridošlo mače ili psa s kojima, nerijetko, dijele svoj zalogaj.
Njihova zajednička poruka vršnjacima je da uživaju u djetinjstvu, da izađu napolje, u prirodu koja je neiscrpan izvor radosti, da se ne druže s virtuelnim prijateljima, jer pravi drugari su tu, u komšiluku. Nadamo se da će ova priča inspirisati, ne samo djecu, nego i one starije, da se više druže u stvarnosti, da razgovaraju, dijele i dobro i loše, baš kao i mala raja iz srebreničkog naselja Neum.
