Iz Bjelovara nam se, ovih dana javio Nenad Ječmenjak, koji pokušava stupiti u kontakt s našim sugrađanima, koji su prije 30-ak godina radili u Bjelovaru kao građevinski radnici, Rasimom i Osmanom. Kako je naveo u svom pismu, zahvaljujući njima, vežu ga divne uspomene za Srebrenik, gdje je i zavolio pite. Pismo prenosimo u cjelosti:
-” Lijepi pozdrav. Javljam vam se u nadi da mi možete pomoci ili barem uputiti gdje bih mogao dobiti infirmaciju o ljudima koji su nekada radili kao građevinski radnici u Hrvatskoj, na tvornici “Sirela” u Bjelovaru. Prošlo je puno godina. Bilo je to negdje 1985. ili 1986. godine, a ja sam bio klinjo od 12 godina. Od nekuda moram krenuti jer što više vrijeme prolazi, to me više zanima sudbina dvojice ljudi koji su radili u Bjelovaru, a stanovali su u mojoj kući i kao klinac sam se jako sprijateljio sa njima i čak sam sa njima, dok su imali kolektivni godišnji išao kod njih u Srebrenik na godišnji. Na žalost, kako sam bio relativno mlad ne mogu se sjetiti kako su se prezivali, ali sam zapamtio imena – Rasim i Osman. Uglavnom, kako je počeo rat ništa više nisam čuo za njih, a volio bih kad bih uspio saznati barem neku informaciju o njima. Proveo sam kako klinac stvarno nezaboravne dane kod vas u Srebreniku. Najeo se pita svakojakih. Obozavam pite. Ako ikako možete, molim vas da mi probate pomoći da stupim barem s nekim ko je tih godina radio u Bjelovaru na Sireli, jer nisu samo njih dvojica radila, bilo je jos ljudi ali sam sa njima bio jako vezan pa se njih i sjećam. Nekako kroz maglu mi prolazi za Osmana prezime Muratović ili tako nekako. Mozda i griješim. Prošlo je to puno godina. U nadi pozitivnog odgovora lijepo vas pozdravljam iz Bjelovara. Nenad Ječmenjak.”
Ukoliko imate tražene informacije molimo da nam ih proslijedite kako bi spojili, naglo prekinuta poznanstva i prijateljstva.
