Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. godine, proglasila je „Graditeljsku cjelinu – Stari grad Soko u Sokolu, Gračanica“, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Grad se nalazi u naselju Soko, oko 5 km sjeveroistočno od Gračanice, u neposrednoj blizini regionalnog puta Gračanica-Gradačac, odnosno Gračanica-Srebrenik. Nalazi se na padinama koje se spuštaju izvorišnom dijelu rjeke Sokoluše, u sredini prirodne zavale koju okružuju južni obronci planine Trebave. Pozicioniran je na uzvišenju građenom od vulkanske stijene dijabaza visokoj oko 50 m. Naselje Soko je jedno od najstarijih naselja na području općine Gračanica, zahvaljujući povoljnim uvjetima terena (blaga brda sa pašnjacima, voćnjacima i šumama, te bogatstvo prirodnih izvora sa dosta vode).
Prvi historijski spomen srednjovjekovnog grada Sokola je iz prve polovine 15. stoljeća i u vezi je sa knezom Radivojem Kotromanićem (Ostojićem), sinom bosanskog kralja Ostoje, bratom bosanskog kralja Tomaša te stricem posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U historijskim izvorima 1449.godine, Radivoj Kotromanić se spominje kao vlasnik grada Sokola.
Tokom srednjeg vijeka grad Sokol je središte bosanske župe pod nazivom Sokol. Nalazi se u bosanskoj srednjovjekovnoj zemlji Usori. Često je bivao pod napadima Ugarske sa sjevera. Godine 1463. zauzimaju ga Osmanlije a iduće godine Ugari, kada i ulazi u sastav Srebreničke banovine.
Padom Srebrenika i Srebreničke banovine, između 1512. i 1519. godine, cijela oblast između donjih tokova Bosne i Drine, Spreče i Save, definitivno ulazi u sastav Osmanske države. Prema mađarskim izvorima Soko je zapalila mađarska posada. Poslije bitke na Mohaču, 1526. godine kada Osmanlije zauzimaju Slavoniju, grad-utvrda Sokol nalazi se u dubini Osmanske države. Prema spahijskom popisnom defteru iz 1533. godine, posada Sokola ima stalne timare. Sredinom 16. stoljeća Osmanlije drže manju posadu od 19 ljudi u Sokolu i nisu ga napuštali sve do 1840. godine. Ovaj kraj je od 16. stoljeću pripadao kadiluku Gračanica u Zvorničkom sandžaku, a po osnivanju kapetanija sama utvrda je u sastavu Gradačačke kapetanije. Iza Bečkog rata (1683-1699. godine) dobiva na značaju jer je granica sa Austrijom na rijeci Savi. Sedamdesetih godina 18. stoljeća, gradačački kapetan Mehmed dao je da se izvrše popravke na utvrdi. Sokol 1833. godine ima 7 topova a definitivno je napušten 1840. godine i od tada je prepušten zubu vremena.
Bedemi i gabariti same utvrde maksimalno su prilagođeni prirodnim uvjetima. Bedemi grada zatvarali su jedinstvenu cjelinu ovalnog oblika, površine oko 650 m2. Dužom osom orijentiran je u pravcu SI-JZ, dugom 37 m, a širokom 18 m. Na sjeveroistočnom kraju zid ovalno završava, dok je na jugozapadnom kraju, uz jači lom vanjskog bedema sagrađena kula trapezaste osnove. Na jugoistočnom, perimetralnom bedemu su dvije polukružne isturene kule, promjera 3 m.
Sa zapadne strane utvrde bio je ulaz, zaštićen kapi kulom. Ulaz je okrenut na tu stranu, vjerovatno iz strateških razloga, jer je sa te strane pristup gradu skoro nemoguć. Ulaz širine 1.1 m, visine 2 m, nadsveden je polukružnim lukom. Kroz kulu se prolazilo prostorijom dugom oko 2 m, koja je također bila polukružno zasvedena i kretalo se do unutrašnjih vrata.
Jugozapadni perimetralni bedem grada-utvrde je pravolinijski, i u unutrašnjosti tog dijela grada se nalazi pregrađen dio sa sedrenim svodom. Namjena ove prostorije se ne može ustanoviti bez arheoloških istraživanja. Bedemi su tipični za kasnosrednjovjekovnu gradnju u ovim krajevima. Debljina im je od 0,9 do 1,1 m . Građeni su od jedva oklesanog kamenja, a sredina im je ispunjena sitnim kamenjem pomiješanim sa mnogo krečnog maltera (trpancem). U srednjovjekovnim dijelovima zida su ostale rupe od poprečno stavljenih greda za slijeganje i stabilizaciju zida.
Grad se po svojim karakteristikama i dimenzijama uklapa u tip gradova građenih u dolini Bosne, kojoj i sam pripada (Visoko, Vranduk, Doboj). Prema položaju građen je za odbranu u doba hladnog oružja, jer ga okružuju sa skoro svih strana veći vrhovi. Prema oblicima polukružnih i trapezaste kule, te izlomljenih linija perimetralnih bedema, prije bi došla u obzir njegova izgradnja na razmeđu 14. i 15. stoljeća nego ranije. Tome u prilog govore i malobrojni historijski podaci iz prve polovine 15. stoljeća.
Grad se veže za posjed Kotromanića. U neposrednoj blizini grada je i očuvana srednjovjekovna zgrada koja je bila neka vrsta dvora za stanovanje vlasnika, tj. Kraljevske dinastije Kotromanića.
U osmanskom periodu očito su vršene razne popravke bedema što se vidi na pojedinim mjestima po rupama od podužnih hatula, koje se isprepliću sa srednjovjekovnim.
Zavod za zaštitu spomenika kulture SR BiH od 1962. godine utvrdu Soko u Gračanici, stavio je pod zaštitu države i upisana je u Registar nepokretnih spomenika kulture.
Nažalost, grad-utvrda Sokol kod Gračanice je jedan od rijetkih nacionalnih spomenika koji i danas propada, te ulazi u red jako ugroženih spomenika. Za razliku od susjednih (Srebrenik, Doboj, Gradačac, Maglaj…) koji se sistemski obnavljaju i predstavljaju vrijedne turističke destinacije, nacionalnom spomeniku Sokol se ni danas nemože prići.
