Na platou ispred Doma kulture u Srebrenik jučer je održana javna tribina pod simboličnim nazivom „Srebrenik Srebrenici“. Tribina u organizaciji Gradskog odbora Stranke demokratske akcije Srebrenik je organizovana povodom obilježavanja 25. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Predavači su bili mladi, obrazovani i uspješni ljudi, preživjela djeca genocida, koji su sa prisutnim podijelili svoje priče o borbi nakon ratnih dešavanja, odrastanju u novim sredinama i bolu koji kao nevidlji teret nose svih ovih 25 godina.

Emir Bektić, autor knjige “Kad osvaneš sam” u kojoj govori o strahotama koje je preživio tokom genocida u Srebrenici, ispričao je kako je preživio put spasa tj. smrti do slobodne teritorije. Krenuo je sa svojim ocem, a ubrzo ih je zarobila grupa četnika. Otac mu je govorio da ne spava, ali je njega savladao umor. Do današnjeg dana on u svojim sjećanjima nije uspio saznati i odgonetnuti šta se te kobne noći dogodilo. „Ja sam zaspao u očevom krilu, a probudio sam se 13. jula u poslijepodnevnim satima naslonjen uz jedno bukovo drvo. Probudio sam se sam. Nije bilo ni mog rahmetli babe, ni tih ljudi, nije bilo ni četnika koji su nas zarobili te večeri. Trebalo mi je dosta vremena da dođem sebi, čak sam i dozivao babu misleći da je tu negdje blizu, da je otišao do potoka da naspe vode…“, kazao je Bektić.

Ermina Selimović, majka troje djece i profesorica razredne nastave, podijelila je svoju priču o odrastanju bez oca. Prisjetila se odrastanju u ratu i borbi njenin roditelja koji su tada bili u ranim dvadesetim godinama. Govorila je o bolu kojeg je osjećala jer je njena mlađa sestra rođena nakon očevog nestanka i nije imala priliku da ga upozna. Prisjetila se kako je otac u Srebrenici odbijao da ih ostavi do posljednjeg momenta, kao da je predosjećao da se više nikada neće vidjeti. „Kada je pošao da uđe u autobus sa mnom u rukama, četnici mu to nisu dozvolili. Rekli su mu da me da nekome, da me baci, da radi sa mnom šta zna ili će me oni uzeti, ali da ne može ući u autobus. On se okrenuo, vratio me majci i rekao joj da se brine za nas, da nas čuva i da ćemo se, ako Bog da, jednog dana vidjeti. To je bio naš posljednji susret“, u suzama je ispričala Selimović.

Sabina Hodžić Mehmedović je kao devetogodišnjakinja preživjela genocid u Srebrenici i u tom julu ostala bez oca, djedova, četverice daidža, dvojice amidža, dvojice tetaka i dvojice tečića. Svoja sjećanja zapisala je u knjizi “Mom srebreničkom heroju”. Pričala je o rastanku s ocem i posljednjim sekundama u njegovom zagrljaju, o identifikacijama, kolektivnim dženazama i borbi poslije rata. Kada je oca posljednji put zagrlila te 1995. godine, u džepu mu je ostavila svoju omiljenu plastičnu igračku, lutka Sabeta. Po njemu ga je i identifikovala osam godina kasnije. „Bio je to mjesec maj, ja sam bila najbolji učenik svoga razreda i škole, nije se očekivalo da neću proslaviti maturu. Prijateljice me pitaju kakvu ću haljinu da izaberem, a ja razmišljam kako ću ja 11. jula 2004. godine dočekati tabut svoga oca. Odbijam da slavim matursku noć, dolazili su profesori i direktor škole da me mole da odem, ali ja to nisam mogla prihvatiti. Moja majka, koja bi sve učinila da me ugleda u maturskoj haljini, nije to dočekala“, kazala je Sabina dok se prisjećala te posebno teške godine.

Selma Begić je rođena u Srebrenici 1994. godine, a nakon dolaska na slobodnu teritoriju sa roditeljima odlazi u Srebrenik. Iza sebe ima nekoliko uspjeha: Student generacije Univerziteta u Tuzli, te je dobila priznanje Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke kao jedna od najboljih studentica na području FBiH. Kazala je da sve svoje uspjehe, sav trud i naporni rad posvećuje svim žrtvama genocida, svim šehidima i da joj je jedina želja da oni budu ponosni na jedno srebreničko dijete. „Negiranjem se genocid i 25 kasnije nastavlja. Osjećaj kojeg uvijek nosim sa sobom je onaj najgori. Gdje god se nalazite, sa kime god pričate, koliko god negdje boravite, nikada se ne osjećate kao kod kuće. To su vam na silu uzeli, a samo ste htjeli živjeti. Zato je bitno ne zaboraviti šta se desilo na području BiH i uvijek jasno i glasno pričati o tome, da se ne bi sutra desilo da nam kažu kako smo sve izmislili i ubili sami sebe“, poručila je Begić.

Fahreta Brašnjić je rođena u Zvorniku. Magistrica je politologije, a trenutno obavlja funkciju ministrice obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona. Kazala je da želi pričati o sadašnjosti i budućnosti, o odgovornosti koju osjeća jer je na poziciji na kojoj misli da može da uradi puno i na kojoj, kako kaže, već jeste uradila mnogo. Tako će nakon 25 godina čekanja učenici devetog razreda na području TK, po prvi put od završetka rata imati priliku da u školi uče o svim dešavanjima u BiH od ‘92. do ‘95. godine, o formiranju Armije RBIH, opsadi Sarajeva, Tuzlanskoj Kapiji, genocidu, urbicidu i kulturocidu koji je nepobitan jer je utemeljen na dokazanim činjenicama. „Misao koja je meni bila vodilja jeste da narod koji ne poznaje svoju historiju je narod koji nema svoju budućnost. Mi budućnost imamo. U protekloj godini smo naporno radili da bismo stvorili mogućnost da naredne školske godine u svim školama na području TK naša djeca uče o ratnim dešavanjima od 1992. do 1995. godine. To je bila moja moralna obaveza. To je bila moralna obaveza svih nas, a meni se pružila šansa da to pretvorim u djelo. Ministarstvo obrazovanja je već raspisalo konkurs za pribavljanje rukopisa koji će biti dodatak udžbeniku za deveti razred osnovne škole“, kazala je ministrica Brašnjić.

Najvažnija poruka u kojoj su bili složni svi predavači tribine jeste da je najbolja pobjeda nad agresorom naše obrazovanje i rad na jačanju jedine nam domovine, države Bosne i Hercegovine. Podsjećamo, 11. jula 2020. godine bit će obilježena 25. godišnjica genocida u Srebrenici, a u Potočarima će biti ukopani posmrtni ostaci devet žrtava.