Na današnji dan (09.oktobar), devedeset druge godine devetnaestog stoljeća, u mjestu Docu pored Travnika rođen je književnik Ivo Andrić. Jedan od najvećih pisaca ne samo Bosne i Hercegovine, već sveukupnoga slavenskog juga. O Andriću se i danas, četerdeset godina nakon njegove smrti, vode brojne rasprave: čiji je pisac: hrvatski, srpski ili bosanski. Muka koju mala zemlja ima sa svojim velikanima nije samo naš specifikum, ali u našem slučaju ona poprima dimenzije groteske. Teško je sudjelovati u svemu tome.
I da nije Nobelove nagrade, Ivo Andrić bi opet bio najveći pisac kojeg je ova zemlja rodila. Međutim, o njemu se ne bi sigurno u nas toliko pisalo, niti bi bio toliko čitan, bio bi vjerovatno svrstan u red onih autora o kojima se ne bi puno ni govorilo u akademskim krugovima, jer nije preferirao literarne trendove i eksperimente. Pokoji bi profesor istraživao relaciju historijskog i fikcionalnog u njegovu djelu, pokoji bi ambiciozni student zaključio da je riječ o konzervativnom autoru, okrenutom historijskim tricama i kucinama, svrstavši ga uz bok Ćamila Sijarića i Envera Čolakovića. Jer, ljudi u ovoj zemlji vrlo malo čitaju svoje pisce, ako uopće čitaju išta. Nobelova nagrada za književnost doprinijela je da se Andrić ipak čita, da njegove knjige i decenijama nakon njegove smrti pobuđuju pozornost na cijelom prostoru nekad zajedničkoga jezika. Zbog toga se stalno oko njega i njegova opusa postavljaju ista idiotska pitanja. Za vrijeme komunizma, revolucionarni autori stalno su potezali pitanje njegove službe u starojugoslavenskoj diplomaciji, partijski ideolozi nisu voljeli njegovu priču o bosanskoj mržnji, ali ih je vrijeme, nažalost, demantiralo. Priča o tri zavađena i međusobno suprotstavljena vremena u gluhoj sarajevskoj noći apokaliptično se ostvarila, rađajući stotine novih Levenfelda.

Andrić je isuviše kompleksan pisac da bi se mogao gledati u rakursu naših patuljastih nacionalističkih projekata. Kako se određuje nacija književnom djelu?Evo kako: Najveći srpski pisac po nacionalnosti je Hrvat, najveći hrvatski pisac pisao je srpskim jezikom, najveći bosanskohercegovački pisac mrzio je Bosnu. Sve su to potpuno sulude stvari, jer Andrić nije za te prokrustovske postelje, s jednostavnog razloga što je po nacionalnosti bio genij.

I nećemo sad ulaziti u sto puta opetovane istine o fikciji i historiji, niti o njegovom složenom odnosu prema Zagrebu i Sarajevu, prema Turskoj i Bosni, već ćemo samo spomenuti da je on cijeli iznos Nobelove nagrade (u današnjoj protuvrijednosti oko milijun eura) darovao bibliotekama Bosne i Hercegovine (“daj ti meni sto maraka, pa me mrzi koliko hoćeš”, rekao bi na istu temu pokojni Daco Džamonja). I čemu dalje priča? Dok se u nas raspreda da je Andrić mrzio Bosnu, prisjećam se jedne anegdote koju je često pripovijedao Zuko Džumhur, jedan od rijetkih Andrićevih intimusa: nekad u zimu pedeset sedme-pedeset osme čekao je Zuko Ivu na istanbulskom željezničkom kolodvoru. Budući da je vlak iz Beograda kasnio nekoliko sati, na peronu se smrzavao sam Džumhur, čekajući prijatelja. “Bože”, govorio je Zuko, “kad bi Turska znala da joj dolazi najveći turski pisac, sad bi ovdje na peronu čekali predsjednik države, ministri, crveni tepih, fanfare…”. I da završimo ovo podsjećanje na Andrića jednom njegovom veličanstvenom molitvom:

»Gospode, koji si nad svjetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hljeb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hljeba smo željni.«

  Autor: Mile Stojić BHRT