Svečano ceremonija otvaranje Ljetnih Olimpijskih igara 2024 u Parizu, na programu je večeras u 19:30, a Bosna i Hercegovine naći će se u skromnijem društvu država, koje nemaju barem dvocifren broj predstavnika na Igrama. Boje naže zemlje od 26. jula do 11. augusta branit će svega pet sportista.

Guam, Aruba i Vanautu više predstavnika od Bosne i Hercegovine 

Lana Pudar i Jovan Lekić takmičit će se u plivanju, Larisa Cerić i Aleksandra Samardžić u džudou, a Mesud Pezer borit će se u atletici, tačnije bacanju kugle.

Što se tiče zemalja regija Srbije će imati najviše takmičara – čak 112. Slovenci će biti u timu od 90 predstavnika, Hrvatska ima 73, Crna Gora 19, Kosovo 9, Albanija 8, a Sjeverna Makedonija 7. Dakle, svi više od Bosne i Hercegovine.

“Mislim da smo dotakli dno”, kaže Amel Mekić, nekadašnji džudista koji je tri puta učestvovao na Olimpijskim igrama, a danas je u Vijeća za Sport, najvišeg savjetodavnog tijela Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine.

“Vijeće za sport ima važnu ulogu u pružanju stručnih mišljenja o Strategiji razvoja sporta u BiH, Programu razvoja sporta, godišnjim planovima i finansijskim potrebama sporta. Nadležno je za raspravu o važnim pitanjima u sportu, te za predlaganje i poticanje donošenja mjera koje će unaprijediti sport”, navodi se na zvaničnim stranicama ministarstva civilnih poslova BIH. Pitali smo Mekića, može li BiH iako sa dna i da li Vijeće ima neki plan za budućnost i progres.

“Kad pitate ko je krivac? Prvo loše politike. Pokušavali smo, napravili smo kategorizaciju sportista, imamo dobru strategiju, u pripremi Zakon o sportu na državnom nivou, ali članovi koji dolaze ispred naroda S komponente, zadnja instruckija je bila da ne smiju ništa, dok ne dobiju saglasnost Narodne Skupštine Republike Srpske”. 

Mekić dalje navodi i prasku usmjeravanja perspektivnih sportista koji su rođeni u BiH, da nastupaju za susjednu Hrvatsku i Srbiju.

“Moram prvo pohvaliti i reći za plivača Jovana Lekića svaka čast, zbog politike koja se vodi u Republici Srpskoj. Oni sve koji mogu napraviti veliki sportski rezultat usmjeravaju prema Srbiji. Isto se događa sa H komponentom”, tvrdi Mekić.

Igre u Parizu pohodit će predstavnici iz 206 zemalja širom svijeta, a naša domovina nalazi se u društvu 98 država, koje nemaju dvocifrenih broj sportista.

Afganistan, Aruba, Bermuda, Bocvana, Burkina Faso, Burundi, El Salvador, Eriterija, Gambija, Guam, Grenada, Madagaskar, Mauricijus, Mozambik, Nepal, Mozambik, Nikaragva, Pakistan, Papua Nova Gvineja, Ruanda, Samoa, Šri Lanka, Sirija, Tanzanija, Tadžikistan, Vanautu i Zimbabve, samo su neke od država, koje ove godine imaju više predstavnika nego Bosna i Hercegovina.

Sportski novinar sa dvije decenije iskustva Adis Hadžić, priča nam da s nestrpljenjem čeka spektakularna takmičenja u Parizu.

“Zašto se na Olimpijskim igrama svaki put ‘iznenadimo’, kada se na otvaranju zavijori zastava neke malo poznate zemlje, nekog ostrvca? Ove godine, najmanja od 206 učesnica je Nauru, ostrvska zemlja u Pacifiku, koja ima populaciju od 12.000 ljudi i u Pariz šalje jednog predstavnika. Predsjednik Naurua, David Adeang, veoma je ponosan i svjestan šta za njegovo ostrvce znači da u Pariz pošalju sprintera Jonaha Harrisa. Nauru je u Atini 2004.godine imao tri predstavnika, skoro kao mi ove godine. I tako 12.000 Nauručana svake četiri godine ima zadovoljstvo da na najvećoj sportskoj smotri na planeti vidi i svoju zastavu”, stiče sportski urednik Nove TV u BiH.

“Dakle, na Igrama, na kojima će učestvovati oko 10.500 sportista, u 45 takmičenja i 32 sporta, a mi imamo samo pet. Zašto samo pet ili da li je to samo? Da je zavisilo samo od brige i podrške vlasti onda vjerovatno, ne bi imali ni ovih pet, jer su svi oni u dobrom dijelu svoje karijere bili ili su još uvijek prepušteni sami sebi…”, navodi Hadžić.

Generalni sekretar Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine Said Fazlagić, kaže za N1 iz Pariza uoči otvaranja bi istinski želio veću delegaciju, ali mnogo je faktora ističe, koji su uticali na konačan spisak.

“Naravno da smatram da nas je malo. Treba da nas bude 50 ili 100. Olimpijski komitet je udruženja građana, nema budžetska sredstva koja može nekome podijeliti. Moramo aplicirati na projekte. Zbog čega to radimo? Kako bi prikupili da sredstva i podijelili sportistima. Najbolja stvar je da pogledate devet zaključaka Olimpijskog komiteta, gdje je naznačeno koje su najveće boljke sa aspekta finansiranja. Prvo uvećati finansije na 1% svih budžeta. I to podijeliti svrhishodno kroz kriterije. Najboljima u državi. Od 14, 16, 18 godina i naravno seniorima. Napraviti projekte za one koji se sada bore olimpijce. Oni se sada bore sa velesilama: Kinom, Amerikom, Rusijom, Francuskom i Njemačkom…”, tvrdi Fazlagić.

BiH na Ljetnim Olimpijskim igrama: Rolerkoster od Barcelone do Pariza

Ukoliko se pozabavimo statistikom, uvidjet ćemo sljedeće činjenice. Prvi nastup nezavine Bosne i Hercegovine 1992. godine na Ljetnim Igrama, delegacija BiH imala je 10 predstavnika.

Četiri godine kasnije jedan sportista manje, a taj broj zadržao se i 2000. godine, kada je BiH predstavljalo također 9 takmičara.

Onda smo doživjeli blagi pad i 2008. godine u Peking, pod zastavom BiH otputovalo je svega pet sportista. Sljedeće takmičenje u Londono imali smo jednog sportistu više 6.

Najviše predstavnika imali smo 2016. godine, kada je boje naše domovine branilo 11 sportista, a na prethodnim Igrama ponovo smo skoro prepolovili tim, kada su čast da predstavljaju svoju državu imali 7 sportista.

Čelnici Olimpijskog komitea Bosne i Hercegovine, tvrde da je sport u BiH talac politike, kojoj sport nije u interesu i nalazi se na margini. Ne postoji adekvatan sistem od najnižeg do najviđeg nivoa države.

“Imamo u Olimpijskim komitetu 24 projekta sa olimpijskom solidarnosti. Pet projekata sa Evropskom Unijom i pet na koje apliciramo. Mi smo timu od 12 do 13 sportista, koji su bili potencijalni kandidati za  Olimpijske igre 2024 na osnovu rezultata, direktno na njihove račune transferirali 721 hiljada maraka. Toliko novca OK BiH dobio je granta od Ministarstva civilnih poslova za čak proteklih 10 godina”, priča Fazlagić za N1 i kaže da je to samo jedan od razloga zašto imamo pet, a ne 40 predstavnika u Parizu ovog ljeta.

“Pa mi imamo 46 medalja iz prošlog sistema. Dakle, nismo se mi u BiH zaboravili baviti sportom, već smo taoci raznih politika, kojima sport nije bio u pravom planu. Onda što se ove milijarde okreću u igre na sportski rezultat, ne igre na sreću, da se to raspodjeli u fondove i da se usvoji strategija za sport. To je ono što trebamo”, mišljenja je generalni sekretar OK BiH.

Mekić također vidi rješenje u budućnosti, kako bi BiH dobila prvu olimpijsku medalju u historiju, da se perspektivnim sportistima omogući neograničen budžet, ali ponovo dolazimo do institucionalnih rješenja, koja se jako sporo implementiraju i nisu produktivna.

“Mogu početi od sebe, pa smo imali Tuku, Cerićku, pa sada naša Lana Pudar i Nedžad Husić. Sve su to rekao bih sportski ekstremi. Ako Vlade države i entiteta, nisu prepoznali te osobe, kao prioritete, te da im omoguće ‘no limit’ budžet, ne znam sta možemo onda očekviati i pričati”, objašnjava Amel Mekić.

Novinar Hadžić smatra da je sport na marginama svih državnih prioriteta, te da

“Doduše, da kojim slučajem postoji sport ili olimpijska norma u zaklinjanju na državne ili nacionalne tekovine, borbu, granice, grb, zastavu, himnu… Bosna i Hercegovina bi imala najveći broj predstavnika u Parizu i davno bi osvojila olimpijsku medalju. Na našu duboku žalost, MOK nikada nije pronašao razumijevanja za ove ‘naše sportiste i naše discipline’. Nije to ovjerio kao olimpijski sport, pa smo zapeli u prostoru i vremenu…A mogli su vala barem uzeti u razmatranje, pa i skakanje na trampolini je u porodici olimpijskih sportova. Baš nepravda, ali eto možemo gledati velike sportske događaje i komentarisati kako bi i šta to trebalo uraditi…”, kaže sarkastično.

N1