U duhu velikosrpske politike i programa „Srpskog sveta“, predsjednik BH entitet „rs-a“, Milorad Dodik, ponovo u svojim javnim nastupima permanentno kvalifikuje Bosnu i Hercegovinu kao „urušajavujuću“ državu koja nema šanse da preživi.

Piše: Dr. Nermin TURSIĆ 

U posljednje vrijeme se dešavaju vrlo dinamična zbivanja, kako u ragiji, tako i u širem prostoru internacionalne zajednice. Naime, ne prestaju protesti studenata u Srbiji koji su počeli zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu, a koja je prouzročila smrt petnaest osoba. Iako sada imaju karakteritiku opštih protesta i ozbiljne političke krize, oni se trenutno odvijaju bez formalnog liderstva, političkog marketinga ili opozicinog djelovanja. Medijski nazvani kao „Srpsko proleće“ uspjeli su srušiti Vladu Republike Srbije i paralizovati rad Narodne skupštine. Odnosno, pokazali su slabosti režima koje se počinju uviđati u svakom dijelu države i društva. Kao takvi ulivaju nadu da se mogu iznijeti u borbi protiv autoritarnog i koruptivnog sistema vlasti.

Nasuprot protestima, vladajuća struktura u namjeri da ostane na vlasti poduzima mjere protudjelovanja. U skladu s tim protestante kvalifukuju kao „importovane, elemente stranog, plaćenog uticaja“ koji provode „obojenu revoluciju“.

Takva kvalifikacija je potpuno suprotna istini. Ovi protesti nemaju vidljivu vanjsku podršku „demokratskog svijeta“ kakvu imaju protesti u Gruziji ili pak kakvu su imali drugi kao što je primjer Ukrajina ili Bliski Istok. Pored te činjenice vladajuće strukure vlasti poduzimaju mnoge mjere da bi se isti suzbili. Prepoznate su otvorenim prijetnjama, pokušaju zastrašivanja, policijskim privođenjem, kontra okupljanjem, pa i obećanjima, te mnogim drugim aktivnostima koje su se ipak  pokazale kao neuspješne.  

U tom smislu postalo je jasno da je aktuelnim srbijanskim vlastima potrebno puno više od primjene takvih „konvencionalnih“ metoda kako bi se održali na vlasti. To nešto više pokušavaju pronaći u susjednim državama, prije svega u Bosni i Hercegovini i Kosovu. Motiv za skretanje pažnje vlastite javnosti poslužili su kosovski parlamentarni izbori i pobjeda Albina Kurtija, dok se prema Bosni i Hercegovini nastoje odnositi puno ozbiljnije i sofisticiranije. U tu svrhu nastoje iskoristiti promjene koje se dešaju na internacionlanom diplomatskom, ali i one na unutrašnjem bosanskohercegovačkom planu.

Naime, nakon Minhenske konferencije svima je postalo jasno u kom pravcu ide američka vanjska politika. Njeni tokovi neosporno određuju i „evropsku vanjsku politiku“. U novim okolnostima pitanje oko ukrajinske krize je dobilo novu neočekivanu dimenziju. Zaokret Sjedinjenih Američkih Država iznova je pokazao sve slabosti Evropske unije u domenu vanjskopolitičkog djelovanja. Slično kao i u devedesetim godinama prošlog stoljeća kada se rješavalo bosanskohercegovačko pitanje, Evropska unija ponovo pokazuje neusaglašenost država članica. Drugim riječima, u američkoj okrenutosti ka sebi, Evropska unija zarobljena u vlastitoj konfuznoj ne/principijelnosti ostaje „izvan sebe“. Odnosno, ponovo „tapka“ u mjestu bez neke značajnije inicijative. Njene aktivnosti se svode dodatno uvođenje ekonomskih sankcija Ruskoj Federaciji, kao što je svojevremneo činila SR Jugoslaviji. U takvim okolnostima konstruisao se politički ambient koji pogoduje Aleksandru Vučići i Miloradu Dodiku, ili bar oni tako smatraju.

Bez obzira na vlastite unutrašnje probleme, ovakva situacija je ponovo ohrabrila srbijanske vlasti na čelu sa Aleksandrom Vučićem da suštinski provodi velikosrpsku politiku prema Bosni i Hercegovini, i to kao formulu za očuvanje sebe i svog režima na vlasti u Srbiji. U tu svrhu mu je potrebna ozbiljna politička (manje sigurnosna) kriza u Bosni i Hercegovini koja bi svojim intenzitetom mogla da oslabi proteste u Srbiji i ponovo hegemonizira srbijansku naciju u ime ispunjenja „viših srpskih ciljeva“. Glavni oslonac u tom planu su vlasti BH eniteta „rs-a“ koje u isto vrijeme u fokus javnosti ističu ugoženost entiteskih interesa, što istovremeno znači i ugroženost „srpskog naroda i srpskih interesa u Bosni i Hercegovini“.

U toj ugroženosti pozivaju se na Srbiju kao „garanta“ u zaštiti srpskih interesa u Bosni i Hercegovini. Zaštitnu ulogu Srbije su nastojali da prikažu kao „narodno zajedništvo“ i zajedničko obilježavanje tzv. praznika „Sretenje – Dan državnosti Republike Srbije i Dan državnosti Republike Srpske“ u BH entitetu „rs-u“ i Srbiji.

U duhu velikosrpske politike i programa „Srpskog sveta“, predsjednik BH entitet „rs-a“, Milorad Dodik, ponovo u svojim javnim nastupima permanentno kvalifikuje Bosnu i Hercegovinu kao „urušajavujuću“ državu koja nema šanse da preživi. Prijeti njenom opstanku i dovodi je u pitanje sa presudom Suda Bosne i Hercegovine u predmetu koji se vodi protiv njega. Također ističe „postojanje“ entitetske državnosti i najvljuje „oživljavanje“ seta secesionističkih zakona.

U skladu s tim konstantno napada na institucionalni sistem Bosne i Hercegovine, a posebno na Ustavni sud Bosne i Hercegovine kao ključnu instituciju koja stoji kao barijera njegovim secesionstičkm namjerama. Ne izostavlja niti pitanje rada i djelovanja visokog predstavnika u Bosni Hercegovini, g-ina Christiana Schmidta, poručujući da je nelegalan i nelegitiman, dok isti odgovara da „rs“ nije država, nego jedan od dva BH multietnička entiteta koji nemaju suverenitet, niti državnost. Odnosno entiteti ne posjeduju suverenit kao kategoriju koja pripada Bosni i Hercegovini kao jedinstvenoj i suverenoj državi.

Jasno je da se vrhunac političke eskalacije očekuje nakon presude Miloradu Dodiku. Naravno ukoliko ista bude osuđujuća. Šta će biti nakon toga? Koje mjere mogu poduzeti vlasti entiteta „rs“? To su pitanja koje se svakodnevno postavljaju u BH javnosti, a ista su preukupirala i vladajući politički eštabliment u BH entitetu „rs“. Također, njima ili sličnim bave se i predstavnici akademske zajednice.

 Naime, prema Miloševićevoj recepturi usmjerenoj ka osporavanju legitimiteta rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Milorad Dodik i njegove pristaše na isti način ovaj sudski proces kvalificiraju kao „politički montiran“. Što više, na identičan način ističu se radi o „sudu bez legitimiteta“ koji sudi samo srbima (zanemarujući činjnicu da je pred tim istim sudom osuđen i premijer drugog BH enititeta).

U svom naumu vlasti „rs-a“ su otišle i korak dalje. Nastojeći da utiču na ishod presude angažirali su sve medijske (režimski entiteski mediji), institucionalne i vaninstitucionalne entiteske snage da vrše javni pritisak na procesnog sudiju u Sudu Bosne i Hercegovine. U tu kampanju se neposredno uključio i Aleksandar Vučić, koji ističe, da nekon što je propala „obojena revolucija“ u Srbiji, on se nada da postoji razuma u Bosni i Hercegovini i da će se izbjeći „nepredvidive posljedice“ (misleći na donošenje sudske presude).

Koje bi to mogle biti posljedice koje najavljuje Aleksandar Vučić? Činjenica je jednostavana. Vlasti „rs-a“ potpopognute srbijanskim vlastima mogu izazvati političku krizu koja bi se ogledala u usvajanju određennih zakonadavnih akata kojima bi se (bezuspješno) osporila presuda Suda Bosne i Hercegovine. Tu je isprobani mehanizam blokade rada institucija Bosne i Hercegovine, izvođenja policijskih patrola na putne komunikacije ili protestanata na entiteske linije razgraničenja ili slično što je već viđeno.

Međutim, bez obzira i na iskazanu podršku vlasti Srbije, aktuelne vlasti BH entiteta „rs“ posjeduju snagu da na kraće vrijeme proizvedu političku, ali ne sigurnosnu krizu. Razlog je taj, što ishod takve krize ne može biti kontrolisan, pa samim time zbog prevelikog rizika nikome ne ide u prilog (a ponajmanje „zajedničkim akterima“).

Osim toga, svjesni su činjenice da Evropska unija (bez obzira na sve njene slabosti) neće tolerisati nikakav novi oružani sukob, pa makar on bio i najnižeg intenziteta. To isto neće tolerisati niti internacionalna zajednica na čelu sa SAD-om, imajući na umu da je „Dejtonski mirovni sporazum“ najveći vanjskopolitiki projekt SAD u posljednjih pedeset godina i zbog te činjenice održivost istoga smatrali bi vlastitom obavezom. Naravno tu su i internacionane snage koje su zadužene za očuvanje mira u Bosni i Hercegovini.

Sa ustavno-pravnog domena treba istaći da ovaj sudski proces nije samo suđenje predsjedniku jednog BH entiteta za počinjeno krivično djelo, nego test koji će pokazati koliko Bosna i Hercegovina kao pravna država posjeduje snage da očuva uspostavljeni pravni poredak i da se iznese sa secesionističkim prijetnjama.

Drugim riječima, ukoliko Milorad Dodik bude osuđen u pomenutom postupku, morat će odslužiti izrečenu kaznu ili će kao i drugi mnogobrojnim osuđenici pobjeći iz Bosne i Hercegovine, ukoliko pak presuda bude oslobađajuća, Milorad Dodik će je zajedno sa svojim sljedbenicama slaviti kao vlastitu pobjedu protiv države Bosne i Hercegovine.

U ovom postupku ne postoji pat pozicija ili pobjeđuje pravna država ili secesinistička politika. 

slobodna-bosna.ba