Bosna i Hercegovina je postala utočište za strane osuđenike, ali i država bjegunaca.

U prilog ovome govori činjenica da trenutno postoje brojni slučajevi da oni koji su osuđeni na zatvorske kazne ili protiv kojih se vode određeni sudski ili krivični postupci u njihovim matičnim državama, spas od odlaska iza rešetaka pronađu u BiH, dok su sa druge strane pojedinci iz BiH iskoristili istu mogućnost, tj. dvojno državljanstvo da napuste bh. teritoriju i da na taj način izbjegnu eventualnu zatvorsku kaznu.

Posljednji u nizu ovakvih slučajeva je Branimir Glavaš, nekadašnji hrvatski političar, koji je prije nekoliko dana napustio Hrvatsku i pobjegao u BiH, a nakon što ga je Županijski sud u Zagrebu u oktobru ove godine nepravosnažno osudio na sedam godina zatvora zbog ratnih zločina nad Srbima iz Osijeka iz 1991. godine.

Glavaš je, nakon što je objelodanio da se nalazi u BiH, napisao da “nema namjeru odslužiti ni jednog dana u zatvoru i da nije pobjegao u BiH, već otišao, te da ima dvije putovnice” (njegovi roditelji su iz mjesta Drinovci u BiH). U ovom slučaju riječ je o ponovljenom suđenju Glavašu, jer je, podsjećanja radi, za zločin nad osječkim Srbima, on sa još nekoliko osoba prvo bio osuđen 2009. godine, ali je i tada, prije nego što mu je presuda izrečena, takođe došao u BiH, a kaznu je služio i u Mostaru.

Bosanskohercegovačko porijeklo bilo je spas i za braću Mamić, Zdravka i Zorana. Bivši čelnici zagrebačkog fudbalskog giganta Dinama sklonili su se od hrvatskog pravosuđa u BiH, nakon što su osuđeni na zatvorske i novčane kazne.

Zdravko Mamić je u BiH od 2018. godine, kada je osuđen na šest i po godina zatvora za izvlačenje više od 15 miliona evra iz GNK Dinamo, a njegov brat Zoran osuđen je na četiri godine i osam mjeseci zatvora. Mamići su državljanstvo BiH dobili zahvaljujući tome što su im roditelji rođeni u BiH. A, iako je Hrvatska tražila izručenje, do toga nije došlo, zahvaljujući međunarodnim sporazumima dvije države.

Pored ovih, postoje i primjeri onih koji su iz istog razloga napustili BiH.

Takav primjer je bivši general Vojske Republike Srpske Milomir Savčić. Protiv njega se vodi postupak pred sudom za zločine u Srebrenici. Optužnica je podignuta u januaru 2021. godine, kada se Savčić izjasnio da nije kriv.

Tokom trajanja ročišta, Savčiću je bilo ograničeno kretanje na BiH, uz privremeno oduzimanje svih putnih isprava (pasoš BiH, putne isprave Srbije i lične karte), te mu je bilo zabranjeno izdavanje novih pasoša, kao i korištenje lične karte za prelazak granice. Međutim, nakon što je izdat nalog za njegovo privođenje, Savčić je nestao, zbog čega je Sud BiH za njim raspisao međunarodnu potjernicu. Spekuliše se da je već duže vrijeme u Srbiji. 

Ista država je godinama sigurno mjesto i za Novaka Đukića, nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske. Njemu je Sud BiH 12. juna 2009. izrekao prvostepenu presudu za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva (Tuzlanska kapija), kojom je osuđen na 25 godina zatvora. Drugostepenom presudom Đukiću je kazna smanjena na 20 godina, ali je uoči izricanja te presude otišao na liječenje u Beograd i nije se vratio. Zbog toga je 2014. godine Sud BiH i za njim raspisao međunarodnu potjernicu.

Pravosudnim organima BiH, više od godinu dana, nedostupan je i Sakib Mahmuljin, nekadašnji komandant Trećeg korpusa Armije RBiH, koji je pravosnažno osuđen na osam godina zatvora zbog ratnih zločina nad Srbima na području Ozrena i Vozuće. On je za ovo krivično djelo osuđen u aprilu 2022. godine, ali nikada nije došao na izdržavanje kazne, jer je otputovao na liječenje u Tursku. Od tada mu se gubi svaki trag. BiH je zatražila njegovo izručenje od Turske, a Sud BiH je, 28. novembra 2022. godine, izdao naredbu za raspisivanje međunarodne potjernice za Mahmuljinom.

BiH ima potpisane sporazume o ekstradiciji sa više od 50 država svijeta, a one se obavljaju na osnovu Evropske konvencije o ekstradiciji od 13. decembra 1957. godine, kao i po osnovu Zakona o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima.

Tako, na primjer, prema članu 40. Zakona o međunarodnopravnoj pomoći, BiH ne izručuje svoje državljane “ako međunarodnim ugovorom koji dozvoljava izručenje svojih državljana nije drugačije određeno”.

Upravo to je omogućilo da BiH ne izruči Mamića, jer krivično djelo za koje je on osuđen u Hrvatskoj nije definisano na isti način i u BiH.

Kada su u pitanju ratni zločini, države regije mogu takve predmete prebaciti u drugu državu putem ministarstava za pravosuđe. Onda se onima kojima se sudi, može suditi u drugoj državi, ali prema tamošnjim zakonima.

Postoji i mogućnost da država pošalje molbu drugoj državi da preuzme izvršenje kazne zatvora za osuđenog, ali i u tom slučaju sud druge države može prihvatiti presudu, ali će je izvršavati po svojim zakonima.

Ni u ovom slučaju ne treba zanemariti činjenicu da pojedine presude mogu zastariti, pa dugogodišnje skrivanje zahvaljujući dvojnom državljanstvu urodi plodom.

Prema dostupnim podacima, više desetina optuženih pred Sudom BiH trenutno se nalazi van države.