Cijena energije veoma je bitan faktor u finansijskoj računici prilikom planiranja i odlučivanja za način snabdijevanja energentima i energijom, pogotovo za grijanje.

– Visoke cijene energije, a samim tim i troškovi, jedan su od bitnih razloga za odluku potrošača na koji način će se grijati.  Trenutne cijene energenata i energije (električne i toplotne iz sistema daljinskih grijanja) govore da je još uvijek najisplativije grijati se na čvrsta goriva, prije svega ogrevno drvo, ugalj, briket, pa donekle pelet – kazao je za Fenu stručnjak za energetiku i klimatske promjene Nihad Harbaš.

Naveo je podatke po kojima je prosječna cijena električne energije za domaćinstva u BiH (2,5 do 5,0 MWh godišnje potrošnje) u 2015. godini, iznosila je 0,16 KM/kWh, a u industriji (500 do 2.000 MWh godišnje potrošnje) 0,12 KM/kWh, dok je naprimjer u Švedskoj u istom periodu za domaćinstva to bilo 0,36 KM/kWh, a industriju 0,13 KM/kWh.

– Ove vrijednosti govore da se industrija u razvijenim zemljama, kakva je Švedska, postavlja kao prioritet, jer troškovi energije u industrijskim preduzećima su jedni od ključnih za rast, razvoj i održivost tog sektora. Razvijena industrija će zapošljavati ljude koji će kasnije moći da plate nešto veće troškove za energiju nastale zbog veće jednične cijene za domaćinstva. S druge strane, domaćinstva, odnosno krajnji korisnici će imati više motiva za uštede energije i troškova kroz implementaciju mjera energijske efikasnosti – dodao je Harbaš.

Prema trenutnim tržišnim cijenama električne energije, pored ugalja, ogrevnog drveta, kako je naveo, najisplativije je grijati se koristeći električnu energiju. Međutim, napomenuo je, to nije način na koji će se smanjiti uticaj na okolinu, zagađenost zraka, itd, a koji su sve više prisutni u velikim bh. gradovima.

Poseban aspekt, kako je kazao  Harbaš, predstavljaju sistemi daljinskog grijanja gdje više od 80 posto stambenog fonda, koji se toplotnom energijom snabdijeva iz sistema daljinskog grijanja, troškove za grijanje plaća paušalno, odnosno po metru kvadratnom grijane površine.

– To znači da javne ili privatne kompanije za isporuku toplotne energije djeluju po principu proizvodnje i isporuke energije (MWh), te „tarifnog sistema“ naplate  po instalisanoj snazi (kW) i površini prostora (KM/m2). Oko 20 posto površine stambenog sektora u BiH na daljinskom grijanju energiju plaća po utrošku gdje pojedine toplane imaju svoje tarifne stavove – kazao je Harbaš.

Naglasio je da paušalnom tarifom građani nisu motivisani za štednju, kao ni za primjenu mjera energijske efikasnosti kao što su toplotna izolacija, zamjena prozora i slično jer koliko god da potroše – plate isto, a regulaciju temperature u prostorijama vrše otvaranjam vanjskih prozora.

– Ono što nedostaje jeste definisanje ili kreiranje tarifnih stavova delegirano od višeg nivoa vlasti, odnosno nedostaje zakon o proizvodnji, distribuciji i snabdjevanju toplotnom energijom, kako na enetitetskom, tako i na nižim nivoima.  Dakle, kao preduslov za motiviranje krajnjih korisnika za uštedu toplotne energije jeste omogućavanje plaćanja po utrošku, što je jasno i definisano EU direktivama. Ono što direktiva o energijskoj efikasnosti definiše i jasno podcrtava jeste da se potrošnja mora mjeriti i u skladu s tim i fakturisati, odnosno plaćati. U tom smjeru moraju raditi vlade, ministarstva, preduzeća za proizvodnje i isporuku toplotne energije – dodao je Harbaš.

Pojasnio je da plaćanje preuzete energije po utrošku ne znači da će se plaćati manje, nego da će se plaćati preuzeta/potrošena količina energija.

– Mnogi primjeri su pokazali da se prelaskom na plaćanje po utrošku račun može smanjiti i do 30 posto, a samim tim i uticaj na okolinu, odnosno smanjenje zagađenosti zraka – zaključio je Harbaš.