Povardarje, a s time i Jugoslavija, ispunjavalo je 43 posto legalne svjetske potražnje za opijumom između dva svjetska rata. U svom članku Rađanje balkanske Kolumbije opisao je i kako je u čitavu krijumčarsku mrežu bila uključena i država.

Kako prenosi srbijanski Nedeljnik, od 1919. godine pa sve do početka tridesetih, glavni posrednici u izvozu makedonskog opijuma bili su konzulati Kraljevine SHS u Marseilleu, Parizu, Baselu, Londonu, Bostonu i Chicagu.

Kupci su se obraćali izravno u konzulat, oni bi zatim javili se Ministarstvu za trgovinu i industriju, a ono bi onda angažiralo ovlaštene izvoznike. Naravno, suradnja izvoznika i političara bila je iznimno bliska pa bi pravo na izvoz dobivao onaj koji bi imao najbolje veze u političkom vrhu.

Dilanje droge bio je doista unosan posao, a njime su se bavili čak i vlasnici skopske tvornice alkaloidaOgnjanovići. Toliko su razgranali posao da su američki dužnosnici prijetili Jugoslaviji uvođenjem embarga zbog nelegalne proizvodnje i izvoza heroina, prenosi Expres.hr

Nije ni čudo da je država htjela veću kontrolu nad proizvodnjom i prodajom opijuma. Već od 1933. godine postoji Jugoslovenski zavod za izvoz opijuma, a Privilegirano izvozno dioničko društvo (PRIZAD) također je osnovalo svoj Opijumski odjel.

Sve je to utemeljeno godinu dana ranije, 1. januara 1932. godine stupanjem na snagu novog Zakona o opojnim drogama kada je proizvodnja opijuma dozvoljena samo u 17 srezova Vardarske banovine.

Koliko važna je bila proizvodnja u Povardarju govori i procjene beogradske Stalne komisije za opojne droge koja kaže da je čitava svjetska potražnja bila oko 250 tona godišnje sirovog opijuma, a da je samo u Povardarju proizvedeno do 70 tona.