Radnici iz Indije bi idućih godina mogli preplaviti gradilišta u Srbiji. Posrednici ih, kaže za DW predsjednik Sindikata radnika u građevini i industriji građevinskog materijala Saša Torlaković, dovode u grupama od po nekoliko stotina. „Jedan je čovjek zvao sindikat cestara – misleći valjda da sindikat može angažirati radnike – i pitao treba li nam 100-200 radnika iz Indije. 100-200?! Pa to je strašno, to vam govori koliko je tu crno tržište jako“, priča Torlaković.

U Srbiji je prošle godine uredno bilo prijavljeno 410 radnika iz Indije. Međutim, samo na gradilištima Koridora 11 i brze pruge Beograd-Subotica inspektori za rad su zatekli više od 100 državljana Indije, od kojih je samo nekoliko imalo uredne dozvole za rad. Podaci Nacionalnog saveza za lokalni ekonomski razvoj (NALED) pokazuju da svaki treći radnik na gradilištima u Srbiji radi na crno.

Više desetaka njih novinari su zatekli na gradilištima „Beograda na vodi”. Nisu raspoloženi za razgovor. „Nemojte, molim vas, sve se ovdje vidi”, kaže jedan dok se vraća s pauze za ručak. „Nemojte, izgubit ćemo posao”, dodaje njegov kolega uz kiseli osmijeh.

A gubitak posla sebi ne mogu priuštiti, jer je za njih i Srbija „obećana zemlja”. „Dođe, recimo, vozač iz Indije, koji bi u Indiji imao plaću 50 dolara mjesečno. On ovdje zaradi 300-350 eura i ima plaćen smještaj i hranu. Kad on pošalje 150 dolara kući, to je opće veselje u Indiji”, objašnjava Torlaković.

Uvjeti u kojima ovi gastarbajteri žive, međutim, često nisu dostojni čovjeka. „Ono što sam čuo od ljudi iz inspektorata za rad je da su ih nalazili po Karaburmi, po napuštenim starim objektima, njih po 90, 100“, priča Torlaković. „Još nisam čuo da je radnike iz Indije netko smjestio u boljim uvjetima. Sam Bog zna gdje žive, kako jedu…”

U srpskoj javnosti su indijski radnici postali vidljivi tek kada su prošle godine dvije grupe u dva navrata stupile u štrajk zbog neisplaćenih plaća. Tada je na vidjelo izašlo da su na kapitalnim državnim infrastrukturnim projektima angažirani radnici sa sumnjivim ugovorima o radu.

Po svjedočenjima radnika, dok su bili u štrajku, događalo se i da po nekoliko dana ostanu bez hrane, a smještaj u kojemu su živjeli bio je neadekvatan i nije zadovoljavao osnovne higijenske kriterije”, kaže za DW Hristina Piskulidis iz organizacije Astra koja je zastupala grupu indijskih radnika u štrajku.

Ona ukazuje na činjenicu da je njihov položaj dodatno otežavala činjenica da najveći dio njihove plaće nije direktno isplaćivan njima, već njihovim obiteljima u Indiji. Za svoje osnovne potrepštine od poslodavca su dobivali od 3.000 do 5.000 dinara na ruke (preračunato oko 25-40 eura). Situaciju u kojoj su se našli, Piskulidis rezimira ovako: „Indijski radnici su bez novca u nepoznatoj zemlji, lokalni jezik ne govore, tek po koji od njih poznaje osnove engleskog, oduzeti su im dokumenti i nemaju novca za povratak kući.”

Pod patronatom države

Mala grupa „pobunjenika” je nakon višemjesečne borbe ispraćena kući u Indiju, a s njima je ispraćena i rasprava o uvjetima u kojima rade radnici koji su angažirani na najvećim državnim projektima. Potpredsjednik Privredne komore građevinske industrije Srbije Goran Rodić za DW kaže da država kao najveći investitor u zemlji i dalje poslove povjerava tvrtkama koje angažiraju i po nekoliko razina podizvođačkih firmi koje je teško iskontrolirati.

„Samo na Koridoru 10 je bilo 520 izvođačkih firmi. Tu se onda ne zna tko pije, a tko plaća. Tko tamo sve radi, pitaj Boga”, kaže Rodić. „I onda naravno da imate te mešetare, goniče radne snage koji radnicima pričaju razne priče, ucjenjuju ih da plate da ih zaposle, a mi dobivamo nekvalificirane radnike.”

Radnici iz Indije, prema Rodićevim riječima, u Srbiji nisu na dobrom glasu. U privatnom sektoru ih izbjegavaju. „Masa njih se predstavlja da su kvalificirani radnici, ali niti imaju radne navike niti poznaju naše standarde.” Rodić smatra da oni na srpskim gradilištima u pravilu mogu biti samo „fizička radna snaga, pomoćni radnici”. „Rijetko tko može raditi neki ozbiljniji posao”, kaže. „Mi smo nedavno tražili rukovatelje građevinskim strojevima, bez obzira odakle dolazili. I kad su se prijavili, od njih 50 pola se nije znalo ni popeti na kamion.”

Legalizacija nelegalnog?

Indijsko tržište ima obrazovane, kvalitetne radnike koji znaju raditi svoj posao, tvrdi Torlaković, ali oni za sada ne dolaze u Srbiju. Možda upravo zbog toga što im u Srbiji radna prava, po svemu sudeći, nisu zagarantirana. Građevinskih inspektora nema dovoljno kako bi kontrolirali sva gradilišta, a ako neki slučaj i dođe do suda, prođe toliko vremena da sudski epilog više nikome ništa ne znači.

Zato agencije za dovođenje radnika niču kao gljive poslije kiše. S novim zakonom o sezonskom radu – čiji je prijedlog trenutno na javnoj raspravi –  tlo će za njih postati još plodnije. Taj zakon će, naime, poslodavcima omogućiti da u više gospodarskih grana angažiraju domaće i strane radnike po fleksibilnijim uvjetima nego do sada.

Iz Astre upozoravaju da zakon na taj način dodatno stvara prostor za radnu eksploataciju. „Očigledno je da zakonodavci izlaze u susret potrebama poslodavaca za dodatnom radnom snagom uključujući i sezonske poslove u građevinarstvu, uslužnim i drugim djelatnostima, a te djelatnosti su već duži niz godina prepoznate kao mjesta na kojima se najčešće događaju situacije prisilnog rada”, zabrinuta je Hristina Piskulidis.

Ona ukazuje na činjenicu da se novim zakonom o sezonskom radu legalizira i rad na crno stranaca iz 95 zemalja iz kojih je moguće ući u Srbiju bez vize. Prema sadašnjem prijedlogu zakona, za njih neće biti potrebno pribavljanje posebne radne dozvole ako kratkotrajno borave u Srbiji. „U ovih 95 zemalja spadaju i zemlje iz kojih već imamo registrirane slučajeve prisilnog rada, tj. trgovine ljudima u cilju radne eksploatacije, kao što su Indija i Turska”, napominje Piskulidis.

Indijci stižu i u hotele

Dok zakon prolazi kroz potrebnu proceduru, za uvoz radne snage već se pripremaju i u drugim gospodarskim granama. Kako za DW kažu u Udruzi hotelsko-ugostiteljske privrede Srbije (HORES), u ugostiteljstvu trenutno nedostaje oko 15.000 radnika i ponude iz inozemstva već stižu.

„Prema našim saznanjima, za sada ima zainteresiranih s Filipina i iz Vijetnanama, odnosno od njihovih agencija koje su nam spremne ponuditi radnu snagu”, kaže za DW direktor HORES-a Georgi Genov.

Mediji pišu da su pojedini hoteli već u pregovorima s agencijama iz Bangladeša. Jedino još oni, kažu hotelijeri, žele raditi za srpski “minimalac”