Govor mržnje u Bosni i Hercegovini je u velikoj mjeri prisutan, često zasnovan na etno-nacionalnim osnovama, usmjeren protiv manjina, migranata i izbjeglica te žena. U javnosti ipak postoji nerazumijevanje šta je to govor mržnje, a šta sloboda govora, zbog čega je važno raditi i na edukaciji, neki su od zaključaka panel diskusije Zaštita slobode govora i borba protiv govora mržnje: Zakonska rješenja, sudska praksa i odgovornost medija, koju je jučer organizirao Mediacentar Sarajevo.

Franjo Dragičević, pravni savjetnik Ustavnog suda BiH, rekao je da su posljedice govora mržnje vidljive u BiH svakodnevno.

“To je naš gorući problem. Zato što smo mi postkonfliktna država. Političarima je to glavno oružje. Evropska komisija protiv rasizma i diskriminacije to potvrđuje. Rekli su da političari koriste govor mržnje da bi okupili građane oko etnonacionalnih politika”, rekao je Dragičević.

Žrtve govora mržnje, dodaje Dragičević, često imaju psihološke i socijalne probleme.
Upozorava da neke od ideja koje se ispoljavaju kao govor mržnje mogu biti ostvarene.

“Ukoliko se prisjetimo sudova u Hagu, vidjećemo da je govor mržnje prethodio zločinima u BiH i zločinima u Ruandi”, rekao je Dragičević.

Misija OSCE-a vrši monitoring incidenata i zločina iz mržnje, a govor mržnje je često sastavi dio takvih djela. Godišnje u prosjeku u BiH bude prijavljeno 130 zločina i incidenata iz mržnje, ali se pretpostavlja da je broj puno veći jer se evidentira samo ono što se prijavi policijskim agencijama, rekla je Halisa Skopljak, pravna savjetnica u misiji OSCE-a.

Posebno su, dodaje Skopljak, napadu izložene seksualne, vjerske i nacionalne manjine.

“Najviše su pogođeni predjeli u BiH gdje postoje različite zajednice. Gdje su homogene sredine malo je incidenata jer nema mete. Gdje je sredina heterogena, češći su napadi”, objašnjava Skopljak.

Razlozi za neprijavljivanje incidenata iz mržnje je više. Romi to čine zbog sistemskog nepovjerenja i diskriminacije, a seksualne manjine zbog straha od stigmatizacije.

“Prema našim podacima oko 80% incidenata iz mržnje koji se prijave ostaju u fazi prijave. Prijavi se, policijske agencije uzmu osnovne informacije, a ti predmeti dožive zastaru unutar policijskih agencija”, rekla je Skopljak.

Zakoni i sudska praksa

Zabrana govora mržnje u Bosni i Hercegovini nije potpuno regulirana i usklađena sa međunarodnim standardima, a slučajevi procesuiranja govora mržnje su rijetki. U krivičnom zakonodavstvu u Federaciji i Brčko Distriktu, naprimjer, inkriminirano je javno izazivanje i raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti među konstitutivnim narodima i drugima ali ne i na osnovu boje kože, spola, seksualne orijentacije, invaliditeta i drugih osnova. Izborni zakon u BiH propisuje kazne za političke subjekte koji se koriste jezikom koji bi nekoga mogao navesti ili podstaći na nasilje ili širenje mržnje ali samo ako do takvih djela dođe u roku od 30 dana prije datuma održavanja izbora.

Sudska praksa za procesuiranje slučajeva govora mržnje nije razvijena, a što je osoba prominentnija u društvu manje je izvjesno da će ona krivično odgovarati za govor mržnje, istakla je Skopljak.

“Mislim da postoji generalno očekivanje javnosti da svaki govor mržnje treba biti krivično sankcionisan. Krivična sankcija treba biti izrečena samo za najteža djela, sve ostalo se treba rješavati kroz druge mehanizme u našem zakonodavstvu”, mišljenja je Skopljak.

Davor Trlin je naveo da je regulisanje govora mržnje obuhvaćeno i upravnim pravom, a ne samo krivičnim zakonodavstvom.

“Imamo i građansko-pravnu odgovornost za govor mržnje. Ovaj institut nije bio dovoljno poznat sudijama. Pored instituta krivično-pravnog, pored zahtjeva za naknadu štete, imamo i mogućnost da se primijeni norma uznemiravanja, prema Zakonu o zabrani diskriminacije”, poručio je Trlin.

Odgovornost medija

Učesnici su se složili da u borbi protiv govora mržnje trebaju biti uključeni svi akteri, pa tako i mediji. Regulator je uspio umanjiti ratnohuškački i govor mržnje koji je uveliko bio prisutan na radijskim i televizijskim stanicama 90-tih, ali je takav jezik danas prisutan na internetu i društvenim mrežama.

Amela Odobašić iz Regulatorne agencije za komunikacije napravila je paralelu s periodom iz 1998. kada je uspostavljena Nezavisna komisija za medije.