Petog aprila 1992. godine počela je opsada Sarajeva, najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji. Srpski agresor nije birao žrtve, a veoma lako se moglo dogoditi da prve žrtve u Sarajevu budu upravo Beograđani koji su došli da se sportski nadmeću na stadionu Grbavica.

Tog 5. aprila 1992. godine na stadionu Grbavica se trebao igrati susret 26. kola Prve savezne lige Jugoslavije između Željezničara i Rada iz Beograda.

Susret je bio zakazan za 15:30 sati, gostujući nogometaši su se kroz barikade nekako prebacili do stadiona i činilo se da će utakmica, uprkos svemu, biti odigrana.

Da su nogometaši Željezničara i Rada znali da je samo otprilike sat pred njihov dolazak na stadion Grbavica srpski agresor na mostu Vrbanja ubio Suadu Dilberović i Olgu Sučić, samo dva kilometara dalje drama je mogla biti izbjegnuta.

Nogometaši Željezničara i Rada su, očito nesvjesni opasnosti koja se nadvila nad glavnim gradom Bosne i Hercegovine, izašli na zagrijavanje, ali u 14:55 sati sa Vraca, naselja iznad stadiona, je počela žestoka paljba.

Na stadionu je bilo oko 2.000 gledatelja koji su se u rekordnom roku razbježali, a nogometaši su se sklonili u podnožju tribina.

“Plotun kakav Sarajlije vjerovatno nisu nikad čule započeo je u 14:55. Redari i nešto gledalaca panično je napustilo stadion a igrači oba tima i rukovodstva i službene osobe sakrili su se podnožju tribina. Neprekidna paljba trajala je sve do zakazanog početka utakmice u 15:30. Prestala je nekoliko minuta, a onda postala još žešća. Igrači Željezničara, jedan po jedan, predvođeni fizioterapeutom Kukrićem i trenerom Starovlahom, bježali su prema obližnjim stambenim zgradama u zaklon. Sudije i delegati u službenim prostorijama čekali su da utihne pucnjava sa obližnjih brda Šanac i Vraca. Igrači Rada, vidno preplašeni, šćućureni jedan pored drugog, čekali su povoljan trenutak da aerodromskim autobusom pobjegnu sa stadiona”, zapisao je dramatične trenutke tog dana reporter Oslobođenja Fuad Krvavac.

Agresor je pucao i po stadion, meci su se zabijali u sjevernu i zapadnu tribinu, a u 15:15 sati zamalo su nastradali radio-tehničari koji su, kada je bilo jasno da utakmice neće biti, skidali opremu za radio-prijenos, a jedan metak se zabio u tribinu tačno iznad njihovih glava.

“I mi i igrači Rada bez obzira na tešku situaciju u gradu htjeli smo odigrati utakmicu, iako bi to bilo pod velikim psihičkim opterećenjem. Sve smo učinili, ali politika je jača”, rekao je tada direktor Željezničara Zdenko Jelić.

“Rad je klub bez ikakve ideologije. Interesuje nas samo sport. Zato smo i pristali da u jednoj viteškoj borbi pomognemo gradu Sarajevu. Ovdje su u ovim teškim trenucima bili svi uz nas. Puno im hvala”, zapisao je Krvavac tadašnju izjavu Zake Perovića, predsjednika Rada.

Novinar Oslobođenja, ne sluteći šta će se desiti samo mjesec dana kasnije, zaključio je tekst riječima:

“Grbavica je ostala pusta. Paljba i nakon više sati nije prestajala. Bio je to najcrnji dan u sportskoj historiji ovog zdanja…”.

Željezničar je odmah istupio iz lige, a agresor je 5. maja zapalio stadion Grbavica. Opsada Sarajeva je trajala 1.425 dana, a tokom nje je ubijeno 11.541 ljudi.

Klix.ba